Foto: Printscreen

Na tatamiju bukvalno od rođenja

S obzirom na to da je njegov otac Srećko osam godina bio savezni trener Jugoslavije i možda najuspješniji trener te države, da je trener Džudo kluba "Rakovica" - najuspješnijeg u Jugoslaviji i sada u Srbiji, za Srđana nije bilo velikog izbora. Od malena se posvetio tom sportu, sala Džudo kluba "Rakovica" je bukvalno napravljena u njegovom dvorištu i od početka je sa starijim bratom Dušanom okrenut ka džudou.

Strunjača - mjesto za maštanje

Srđan je 2002. bio treći u Evropi u konkurenciji juniora, godinu kasnije u Sarajevu okitio se zlatom.

Ipak, imao je viziju u svojoj glavi da će džudo biti njegov životni poziv.

Nije to vezano samo za uspjehe i medalje. Sve počinje dječjim simpatijama prema džudou. Sala je pokrivena strunjačama i za nekog ko sa četiri-pet godina uđe u nju to je poligon gdje može da bude sve što poželi u mašti - Supermen, Betmen, Tarzan, da se prevrće, skače... Naravno, tu su i džudisti koji predstavljaju idole, veliki šampioni i ljudi, i tada se javlja želja da budete isti kao oni... Tako je na to gledao Mrvaljević.

Nije bio pretjerano uspješan kao dijete, bio je i bucmast i nije pokazivao značajniji talenat. Ali volio je da provodi cijeli dan u sali, da odgleda sve grupe, a kasnije, kad je simpatija prema džudu prerasla u zaljubljenost, počeo je ozbiljnije da trenira. Potom su došli i rezultati, počev od kadetske konkurencije, a nastavilo se u uzrastu juniora. Prvi uspjeh je bila bronza u Roterdamu, da bi godinu kasnije postao juniorski prvak Evrope i ušao u ozbiljnije vode. Ali oduvijek je znao da će džudo biti njegov život.

Crna Gora prirodan izbor

Srđan je beogradsko dijete, u Srbiji se kalio kao džudista, ali je poslije referenduma o državnom statusu Crne Gore 2006. godine odlučio da nastupa pod zastavom zemlje odakle su mu korijeni, jer su mu, kako je sa ponosom isticao, prađed, đed i otac rođeni u Nikšiću.

U Beogradu je imao izgrađen status koji je bio sjajan, međutim donio je takvu odluku. Misli da je bilo prirodno da se tako opredijeli. Uvijek će biti veoma vezan za Srbiju i zahvalan na svemu što mu je dala. U svakoj situaciji navija za sve srpske sportiste, osim kad su preko puta crnogorski. To je njegovo bogatstvo i plus - i u životu i u karijeri sadašnjeg stanovnika Nikšića.

Olimpijska medalja nedosanjani san,U Londonu 2012 ponosno nosio zastavu Crne Gore

Tri puta je Srđan nastupao na Olimpijskim igrama, a najdalje je stigao na debiju 2008, kada je povrijeđen dogurao do četvrtfinala.

Nije neko ko žali, potpuno je ispunjen i čvrsto stoji iza toga da bi uzeo olimpijsku medalju da je mogao. Sport je egzaktan, napravio si ono što si mogao, dobiješ što si zaslužio, ne postoje izgovori... Da je imao bolje uslove možda ne bi napravio ništa i ne bi toliko trenirao. Ne osjeća nikakvu gorčinu. U Pekingu je prvi put nastupio na Olimpijskim igrama, a otišao je bez prednjih ukrštenih ligamenata koljena jer nije imao vremena da ih operiše. U prvom meču je slomio metatarzalnu kost stopala, veoma bolna povreda. Ali vezao je tri pobjede - protiv Tunišanina koji je bio prvak Afrike, takmičara iz Ekvatorijalne Gvineje i protiv sjajnog Kineza, što ga je dovelo do četvrfinala.

Čekao ga je meč s nekadašnjim prvakom svijeta, Holanđaninom Elmontom, bilo je neriješeno i ušli su u produžetke, gdje je isto bio dominantan, ali je napravio grešku jer je pao. Tako je izgubio meč i na kraju bio sedmi, što je veoma dobro za olimpijski debi. U tom trenutku bilo mu je užasno krivo što nije stigao do polufinala i finala, misli da je bio vrijedan toga, da je bio najbolji. Nikada mu se nije desilo da na Olimpijske igre ode potpuno zdrav. Četiri godine kasnije, u Londonu, imao je zdravstvenih problema, kao i u Rio de Žaneiru 2016.

Olimpijska medalja je ostala nedosanjani san, ali s ponosom nosi uspomenu na London 2012. kada je nosio crnogorsku zastavu na otvaranju Igara.


Foto: Printscreen

To je bilo veliko priznanje za sve što je do tada uradio. U Londonu je bio pojedinac s ubjedljivo najjačim rezultatom u crnogorskom sportu, misli da je zasluženo nosio zastavu, mada ne bi bila greška da ju je nosio bilo ko od sjajnih rukometašica i vaterpolista, takvog je mišljenja Srđan. Bio je prvi među jednakima i s najljepšim sjećanjem uvijek će pamtiti olimpijski krug koji su zajedno obišli.

Rezultat iz Pariza za sva vremena

Pet godina od obnove nezavisnosti, Srđan Mrvaljević je domovini podario jedan od većih uspjeha crnogorskog sporta - srebro na Svjetskom prvenstvu, u kategoriji do 81 kilogram.

Izuzetno veliki rezultat, a to koliko se rijetko uzimaju medalje na velikim takmičenjima dokazuje o koliko se teškom sportu radi i kakva je konkurencija. U septembru 2006. kao mlađi senior u Moskvi donio je prvu evropsku medalju za nezavisnu Crnu Goru, bio je drugi. Na prvenstvu svijeta 2009. bio je peti - imao je četiri pobjede i izgubio od tadašnjeg olimpijskog šampiona Olea Bišofa u borbi za medalju. Prethodno je poražen i od Kima Jaebuma, od koga je izgubio i finale dvije godine kasnije. Peto mjesto bilo je ogroman rezultat, da bi 2010. bio eliminisan u prvom kolu od Ukrajinca, a onda 2011. s pet pobjeda ušao u finale. Bio je to sjajan dan, srećan zbog osvajanja srebra. Mada imao je i još uspjeha, uspio je da valorizuje sav rad i trud.


Foto: Zoran Đurić

Takmičenja u Parizu su posebna, toga nema nigdje na svijetu, čak ni u Japanu gdje je džudo nastao. Nigdje nije toliki publicitet, nigdje nema 20 hiljada ljudi na tribinama, nešto zaista nestvarno. Pariz će mu uvijek ostati u lijepom sjećanju, mada rijetko kada priča o tom takmičenju. Rijetko kada se prisjeća i ne voli da se osvrće unazad jer je to lijepa prošlost i treba tu i da ostane.

Otac Srećko stoji iza svakog rezultata

Otac i sin, trener i takmičar.

To je specifična veza, ali nije u pitanju strogoća. Imao je veliki problem da uđe u njegov spektar pažnje, jer kada neko vodi reprezentaciju, kao i klub sa toliko šampiona, nije lako da se izborite za njegovu pažnju, bez obzira što je trener ujedno i otac. Nije na njega obraćao neku dodatnu pažnju, sa njim su radili treneri mlađih uzrasta i tek kad je došao do juniora, kada je postalo evidentno da je potpuno posvećen tome i supertalentovan, otac se posvetio. Postoje fenomenalne uspomene na zajednički rad, odigrao je krucijalnu ulogu u svim Srđanovim rezultatima, prije svega što se tiče psihološke pripreme, kao i svake druge. Najsjajniji je dio svakog njegovog rezultata i medalje.

Izvanredan rezultat iz Pariza donio mu je priznanje za najboljeg sportistu Crne Gore 2011.

Još je aktivan takmičar i nastupaće do Olimpijskih igara u Parizu. Želi da produži karijeru još godinu i po, da još doprinese promociji svog sporta, grada i države. Što se tiče planova na duže staze, vjerovatno nikad neće izaći potpuno iz džudoa, on će uvijek biti dio njegovog života - kao trenera, sudije ili funkcionera, nije toliko bitno.

Želio bi da se bavi i nekim drugim stvarima u životu, ali da džudo ostane baza i da do kraja vraća dug sportu koji mu je dao sve i omogućio mu da živi fantastičan život.



S.M/Wikipedia, Antena M, Vijesti.me, COK.me