U arhipastirskom slovu Vladika Kirilo je kazao da je do dolaska Hristovoga bilo vrijeme iščekivanja Mesije, a od dolaska Spasiteljovog na zemlju je vrijeme podražavanja Hristu, kako je to rekao neki od zapadnih otaca u svojoj knjizi o podražavanju Hristu. U tome koliko ko uspješno, duboko podražava Hristu se razlikuju i ljudi i narodi, a u našem narodu je bilo mnogo divnih ličnosti, svetitelja koji su duboko podražavali Hristu svojim životom. Ali posebno su neki od njih svoj lični podvig i sudbinu povezali sa sudbinom svoga naroda i tako i svoj narod učinili hristolikim i uputili ga na put podražavanju Hristu.

“Taj put je put i krsnog stradanja, ali i put vaskrsenja i nebeske slave. Kako kaže NJegoš, vaskrsenja ne biva bez smrti, nema vaskrsenja, nema prelaska u bolji život bez stradanja, jer, kaže današnje Jevanđelje, ako su mene gonili i vas će goniti, ako su moju riječ održali i vašu će održati. Dakle ovaj svijet nije sposoban da u punoći primi Boga, on je osudio Boga na krsnu smrt i samim tim je presudio sebi”, besjedio je Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički, objasnivši da su se, znajući to, naši oci vezali za onoga ko je Istočnik života i pošli putem Hristovim noseći svoj krst.

Po njegovim riječima Hristov lik u našem narodu najjače je zasijao u vrijeme slavne dinastije Nemanjića i ta divna epoha je trebala da se završi slavno, da se zapečati nečim višim od ovoga života, a to je svakako krv mučenička i zato Car Lazar sa svojim narodom, koji mu je bio vjeran, svojom vojskom zapečaćava na jedan divan stradalni, ali slavni način tu predivnu epohu Nemanjića:

“Da li je Lazar odabirajući Carstvo nebesko izgubio time ovaj svijet? Ne, jer on je sa svojim mučenicima ostavio primjer, ostavio nadahnuće za sve vjekove koji su došli poslije njega”, kazao je Vladika i pojasnio da onaj ko ne pođe u bitku sa vragom, sa neprijateljem našega spasenja, on gubi oba svijeta, ne samo taj vječni nego i ovaj privremeni.

U prilog tome da je naš narod u toku petovjekovnog turskog ropstva opstao kosovskom idejom, svjedoči nam i Lovćenski Tajnovidac NJegoš koji je formulisao na jedan najljepši pjesnički način Kosovski zavjet, koji je u naše dane ponovio na svoj način i blaženopočivši Mitropolit Amfilohije:

“On nas je podsjetio opet i kao pojedince i kao narod na te glavne vrijednosti našega ovdje bitovanja i ostavio nam u amanet da čuvamo sve ono što je glavno i za Crnu Goru, ali i za sav naš srpski narod. Naročito da čuvamo nauku koju su nam ostavile te divne vjerujuće dinastije iz našeg naroda, koje su nam ostavile divne svetinje koje nas vjekovima podsjećaju ko smo i koje je naznačenje našeg života ovdje.”

Lazareva žrtva svjedoči i još jednu veoma važnu stvar, pošto je hrišćanstvo u našem narodu došlo nekako odozgo, kao i u ruskom narodu, vladar Vladimir, a onda ovamo Simeon, Sava su se opredijelili za tu vjeru i onda bi se moglo reći da narod to i nije toliko duboko prihvatio.

“Međutim, upravo stradanje kosovsko Cara Lazara sa svim svojim narodom, tada njemu vjernim, pokazuje da je itekako dubinski naš narod prihvatio pravoslavnu vjeru i spreman je u svakom trenutku da za tu vjeru da i svoj život – ono što je najvrednije u ovome svijetu. Jer ta vjera i Carstvo nebesko je vrednija od svega što mi imamo ovdje”, kazao je Vladika.

Dalje je naglasio da je Kosovo i Metohija mjesto i poniženja, ali i najveće slave. Mjesto gdje se dobija Carstvo nebesko.

“Kosova je i mjesto gdje se poljuljalo naše narodno jedinstvo, ali Kosovo je mjesto oko kojega smo danas svi ujedinjeni. Svi jednako mislimo o njemu kao o našoj duhovnoj vertikali, kao o našoj golgoti, ali ujedno je i mjesto vaskrsenja, Kosovo i Metohija. Tako da to nikad ne zaboravimo, da se uvijek znam opredijeliti za istinu i pravdu Carstva nebeskoga. Neka bi nam u tome pomogle molitve Svetoga cara Lazara i svih Svetih kosovskih mučenička”, kazao je Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički Kirilo, čestitajući praznik u svoje ime i prenoseći pozdrave i blagoslove i čestitke NJegovog visokopreosveštenstva Mitropolita Joanikija koji zbog pastirskih razloga nije mogao da bude u Podlastvi.

Poslije odsluženog parastosa ispred spomen-kosturnice, gdje je sahranjeno 79 Grbljana, Krtoljana, Mainjana, Budvana, koji su postradali od bratske ruke novembra 1944. godine u Starom Baru, besjedio je otac Miajlo Backović.