Možda me budu pitali, a nadam se da neće, jer često se neke stvari opet prožive kada se ispričaju, a ja čak i volim da pričam o svome životu, znaš već, ali ovo, ovo ne bih više nikada proživljavala.

Možda bih mogla reći da poslije tebe nikome ne vjerujem i to ne bi bila laž, ali ne bi bila ni potpuna istina.

Možda bih mogla reći da nakon tebe od svih i svakoga očekujem razočarenje, da će me isto prije ili kasnije sačekati iza ugla.
Možda bih mogla reći kako sam sigurna da više nikome neću otvoriti vrata svoga doma, da sam umorna od svega i da prosto više ne mogu rizikovati. Da sam izgubila strpljenje za ljude, vjeru da nisu svi isti, volju da dam svakome šansu, možda bih mogla reći tako i zatvoriti se u svoj sigurni mrak.

Možda bih odlučila da više nikada svoje srce ne poslužim na srebrnoj tacni, da više nikada neću otvoriti svoju dušu tako da se u nju može pogledati kao u čarobnu kuglu, posegnuti i uzeti što zatreba iz nje kao iz nepresušne riznice.

Možda bih mogla reći da poslije svega, sve uzimam sa rezervom, da sam uvijek spremna na to da se sve raspadne kao da nije ni postojalo, kao da ga nijesam gradila svojim trudom i ljubavlju. Možda više nikada ne bih dala cijelu sebe, već bih sve polovično radila, vodeći se mišlju da nema veze i ako propadne, jer nijesam sebe uložila te ništa ni ne gubim. Možda bih postala pola osobe, sitničava, nepovjerljiva, džangrizava, ona što je počela da vjeruje da su ljudi generalno loši i da je život pun razočarenja i zabadanja noža u leđa.

Možda bih, poslije tebe, čak i odustala od stvaranja bilo čega, prestala da gradim sve te lijepe stvari koje griju dušu, ali ne mogu jer baš to bi bila moja totalna propast. Ne bi me ubilo što su mi se srušili gradovi, što mi se smrzlo srce, što su mi otpala krila i što mi je krvarila duša, ubilo bi me što sam odustala. Nije bilo moje sve što mi se desilo, kao ni to što sam sve mogla izbjeći i sačuvati sebe po cijenu toga da ne budem ja, da budem sve što nisam po cijenu da ostanem neprovrijeđena.

Nije bilo moje sve što mi se desilo, ali sam ga svejedno kao najbolje prigrlila i kao zasluženo ponijela, još jednom pretvarajući sve u zlato.

Možda bih mogla reći da sam poslije tebe završila sa ljudima, da više ne idem starim putevima i ne vodim se starim načinima razmišljanja. Da više ne pokušavam onako kako se jednom završilo sa mnom slomljenom, ali to bi bila potpuna laž, a ja laži prezirem.

Možda bih mogla reći da više nikada neću biti ranjiva, da ću prezirom zazidati svoju ranjivost u oklop toliko neprobojan da ga ništa ne može okrznuti, ali to ne bih izdržala, taj bi me oklop odmah ugušio, bez sumnje.

Možda bih rekla da sam poslije tebe počela da prezirem koliko sam laka meta, koliko lako povjerujem i sjednem nekome na dlan, bez pomisli da će me isti zdrobiti kao suvu laticu ruže. Da sam se iz iste te ružine latice pretvorila u trn od čelika, čekajući da vratim sve što sam od tebe dobila nekom sljedećem ko pokuša da me smrska.

Možda bih rekla da sam zbog toga prekoravala sebe toliko puta i tako snažno da sam bila surovija sa sobom više nego ijedan dželat sa svojim žrtvama, to ne bi bila laž, bilo bi nešto što previše dugo sebi nijesam htjela priznati.

Na kraju, možda bih priznala da sam se slomila toliko da više nijesam mogla prepoznati sama sebe. Da me je to prestravilo do granice da sam digla ruke od svega što ja jesam, samo da ne bih sebe više osjećala jer je bilo neizdržljivo, ni to ne bi bila laž, ali se završilo i samo to je bitno.

Možda sam tjerajući zmiju iz rupe u dvorištu spalila i dvorište i kuću i okućnicu i sebe zajedno sa tim, a ja čak i volim zmije, međutim ova nije bila čuvarkuća. Možda zaista jesam došla do krajnje tačke gnijeva i bijesa kada mi nije bilo žao da zaždim sve što sam do tada stvarala, ali lakše je zidati iznova miran, nego živjeti u nemiru.

Svako jednom dođe sebi, ispliva iz katrana koji ga davi sopstvenom težinom, jer ta njegova težina je nekada veća od ijedne tone. Svako jednom ispliva, ja sam isplivavala više puta i opet tonula, ušlo mi je u pluća, oči i uši, zaglušila sam sama sebe i mislila da sam svaki put sve slabija, ali to nije bila istina, bila sam sve jača.

Svako jednom dođe sebi, neko u zadnji čas, neko' ne bude odsutan dugo, ali u svako doba je na vrijeme, sve dok imaš kome doć'. Ne bude lako i bude kao da iznova i iznova proživljavaš jedan te isti ružan san u kojem konstantno toneš, ali se svojevremeno probudiš. Nekada to buđenje padne jednako teško kao i sami košmar, pa ti treba vremena da se navikneš na javu, ali daš sebi vremena i vjeruješ da vrijeme nekada zaista liječi sve, pa i dušu.