Riječ je o koprodukciji Crnogorskog narodnog pozorišta, Narodne biblioteke Budve i Beo Arta, u režiji Ane Đorđević, koja je i autorka teksta, rađenoj povodom 200 godina od rođenja
dvije viđenije ličnosti Crne Gore u drugoj polovini 19. vijeka.
Kompleksne političke i geopolitičke okolnosti epohe, iskušenja koja proizlaze iz porodične istorije, kletva kao fatalizam za koji se vjerovalo da određuje sunovrat porodičnog i pojedinčevog života, Bokeljski i Krivošijski ustanak, pitanja tradicionalnog i liberalnog, čine čitav niz dilema prikazanih kroz polemičan odnos
dva bliska srodnika u čijem se temelju, kako se ispostavlja, ipak nalazi i bezgranična i bezuslovna ljubav.



Dok Visarion (Stevan Vuković) tvrdi da „nema mira dok ne bude
pravde“, Stefan (Lazar Dragojević) se rukovodi geslom da „nema života dok ne bude mira“. Od kojeg materijala treba da bude izgrađen i koliko čvrst treba da bude naš brod, kojim se krećemo nepredvidivim morima vremena čiji epilog ne možemo dokučiti,
kakvim pouzdanim plovilom da zaplovimo nemirnim morem istorijskog vremena, motiv je koji prožima ovu pozorišnu predstavu, koja postavlja pitanja o prošlosti, sadašnjnosti mi budućnosti, dosežući do pitanja i dilema koje su, dakako, veoma aktuelne i danas.

Stefan suštinu svojih stremljenja ka prosperitetu naroda vidi u diplomatskom dejstvovanju i borbi kroz institucije, dok Visarion srdačno zagovara otvoreni otpor u duhu srčanosti i junaštva predaka.



Iza istorijskog i političkog konteksta otkriva se i konzistentno i paralelno dejstvuje i ono intimno, porodično, dva različita puta za koji su se braća opredijelila, i koji se u
epilogu sjedinjuju u istoj tački mistično rukovođeni duhom Stefanovog oca Mitra Aleksandar Radulović), koji je i Visariona podigao. Mitar obojici na otvoren, pomalo i surov način, daje smjernice za opstanak u surovim vremenima, što majka Kata (Jelena
Minić) prati u pojedinostima, naoko i slijepo, ali apsolutno uvjerena da je taj put umnogom i ispravan.

Naročitu snagu i senzibilitet predstavi daju ženski likovi Sofije LJubiše i Stane Ćelović, koje su maestralno dočarale Branka Otašević i Maja Stojanović, čime su ostvarenju „Brod“ podarile jednu dublju perspektivu, slike života i porodičnih odnosa
„među četiri zida“ prije dva vijeka, prožete mučnim okolnostima bola zbog nerođene i rano preminule djece, te bijega u monaštvo od nasljeđene kletve.

U predstavi se u ulozi Knjaza Nikole pojavljuje glumac Pavle Prelević, koji dosjetkama u određenoj mjeri smanjuje naboj prisutan tokom većeg dijela radnje, vodi teške pregovore i
dogovore sa Stefanom, ali i pronalazi za sve prilike podesne riječi svog pretka Svetog Petra Cetinjskog, ne ustručavajući se da doda poneku pojedinost i da se poigra sa značenjem kada citira Petrovu Poslanicu Bjelopavlićima, što je naišlo na dobar
prijem kod publike.

Sve to donosi predstava „Brod“ koja se odlično uklapa u autentični ambijent prostora između crkava, a čijoj je atmosferičnosti doprinijela vjetrovita noć, nalik, možda,
nekoj od onih u kojim su se pojedini aspekti radnje i dogodili.
Na kraju, predstava predstavlja svojevrsni doprinos novom čitanju LJubiše, čineći njegovu životnu svestranost i djelo prijemčivim omladini i novim generacijama.



Ujedno, otvara pitanje kako bi znameniti Budvanin možda izgledao kada bi nakratko, nakon zamišljenog istorijskog putovanja kroz vrijeme, našao na ovdje i sada, na podneblju Budve i Boke, što je svojom uvjerljivom izvedbom nagovijestio glumac Lazar
Dragojević, kojem je uloga LJubiše prva uloga neke istorijske ličnosti u karijeri.

Uvjerljivu izvedbu glumačke ekipe publika Festivala „Ćirilicom“ nagradila je višeminutnim aplauzima i ovacijama. Kako je Dragojević kazao nakon premijere, za njega je velika prilika dobiti po prvi put ulogu istorijske ličnosti, uz ocjenu da je rediteljka Ana Đorđević napisala jedan savremen komad.

„Kao mladom glumcu, za mene je velika čast i privilegija igrati čovjeka koji je iza sebe ostavio jedan impozantan rad i svakom kolegi mojih godina želim da proživi i doživi ono što sam ja doživio igrajući LJubišu. Najteže je predstaviti čovjeka, a ja sam se potrudio da njega predstavim kao čovjeka sa manama i vrlinama. Uzeli smo taj segment Krivošijskog ustanka 1869. godine.

On je u ovoj predstavi, a ja ga tako gledam kroz
istoriji, bio veliki pacifista, borac za ljudska prava, za svoju domovinu i čovjek koji je odstavio trag u crnogorskoj kulturi i politici. Ana Đorđević mi je dosta pomogla u ovom procesu, ona je jedan fantastičan pedagog i san svakog mladog glumca jeste jedna
takva umjetnica. Sa njom sam pričao o liku, životu lika i ona me usmjeravala na pravi način kako bismo ovu predstavu i ulogu doveli do željenog nivoa. Ako smo jednog gledaoca podstakli na LJubišino razmišljanje da moramo da prestanemo da srljamo u
samouništenje i da je pojedinac taj koji u stvari mijenja svijet, mi smo uradili nešto značajno.



On se stvarno kao pojedinac borio svom svojom snagom, znao je i za porodičnu kletvu i sve šamare života koje je dobijao prihvatao je dignute glave. I na kraju je uspio da istjera svoje i postigao je ono što je zaista želio. Igrati ovaj komad i igrati njega u
njegovom gradu, za mene je katarza i veliko zadovoljstvo“, istakao je Dragojević.

Glumac Stevan Vuković koji u predstavi igra lik Visariona LJubiše govorio je odnosu dva brata, kao o odnosu dva čovjeka koji ne mogu jedan sa drugim, a još manje jedan bez
drugog.

„Nekako smo mi zapravo i počeli od te ideje da vidimo šta između ta dva lika postoji i iz kolike ljubavi se rađaju dva različita ideala. Mislim da smo sa time pokušali da sepoigramo. U
ideološkom smislu, nismo željeli da se opredjeljujemo u odnosu na ono što ih postavlja na dvije strane, već nam je namjera bila da otvorimo i jednu i drugu stranu, postavljajući pitanje koji je najbolji način da izađemo i iz neke aktuelne situacije. Mi smo ovdje uzeli priču Bokeškog ustanka kao nekakvu inicijalnu kapislu, a mislim da, sa druge strane, ni u sadašnjem trenutku ne umijemo da se postavimo u situacijama koje iskaču pred nas. Takođe, pametno smo htjeli da provučemo i tu bratsku ljubav, jer bez nje ne bi bilo ni tolikih razlika, a sukobi ne bi imali toliku težinu, a ni draž za igranje“, kazao je Vuković.



Branka Otašević, koja je nastupila u ulozi Stefanove supruge, Sofije LJubiše, ukazala je na upečatljiv melodramski aspekt u kojem se prikazuje njegov život sa životom žene.

„Kada mi je rediteljka poslala prvu verziju teksta, Sofije i Stane je baš bilo malo, onako čisto u domenu žena koje postoje u životima svih muškaraca, koje možda i obilježe te živote, ali one kažu to što kažu i na tome sve završi. I onda smo imali
još nekoliko verzija i radili smo na tome. Ja sam srećna što smo došli do toga da su i Kata i Sofija i Stana tri žive žene, koje zaista na ovim prostorima su nekako trpne, a naročito Sofija. Možda čak i ja prenagljujem u nekim scenama, i ona možda sve to radi za sebe, u okvirima svog doma.

Izgubila je šestoro djece, rodila je sedmoro, ali to su
velike boli. Ona samo želi da Stefan ode i on čak i uzima jedno dijete i ide od nje. Tako da, te melodramatične sekvence su dragulj svakodnevnice koju mi ispuštamo, jureći za nečim što je jako hladno i okrutno. Zbog toga, mislim da kad god imamo neku ovakvu emociju, treba da to gajimo i njegujemo i stremimo ka tome. Današnjica je previše okrutna i hladna i jedino možemo da je utoplimo ovakvim predstavama i scenama“, rekla je Otašević.

Muziku za predstavu „Brod“ uradila je Nina Perović, kostimografkinja je Svetlana Cvijanović, asistent režije je Nataša Milićević, lektor Dubravka Drakić, izvršna producentkinja je Jana Ražnatović, inspicijent Damjkan Šuškavčević i sufler Gorica Šuškavčević.



„Drama „Brod“ zamišljena je kao omaž ideji koju je zastupao Stefan Mitrov LJubiša, a to je da je otvorena pobuna pogrešan put za ostvarenje ciljeva. Ona bi bila priča o njemu
kao osobi koja je, uprkos otporima sopstvene sredine, čak i brata, provela život u propagiranju mira, nenasilnog otpora i borbe koja se sprovodi samo kroz politiku.

Stefan Mitrov LJubiša bio je, i kao lik ostaje u komadu, borac za život, zaštitnik života, koji je cijenio iznad svega, i bio opsjednut idejom da spasi od smrti svako biće koje diše. U tom smislu, komad sve događaje prati iz intimnog ugla, iz vizure čovjeka koji je bio okružen smrću, i šiban tragedijom umiranja najvoljenijih do mjere koju rijetko ko može da podnese, jer je intimna stvarnost svakog čovjeka ono što rađa i političke ideje“,
navela je Ana Đorđević u rediteljskoj eksplikaciji.

Sedmi Festival „Ćirilicom“, koji organizuju Narodna biblioteka Budve i Udruženje izdavača i knjižara Crne Gore, uz pokroviteljstvo Turističke organizacije opštine Budva, biće nastavljen večeras od 21 sat na Trgu između crkava programom „Književnost o Boki“. O književnosti nastaloj u Boki i o Boki govoriće: akademik Zlata Bojović i prof. dr Goran Maksimović.


Autor fotografija Nikola Todorović