Printscreen: Youtube/RTV Budva

On je kazao da mu je nagrada izuzetno draga i da mu je drago da ga kolege nisu zaboravile.

“Sjetio sam se negdje ovih dana kultne drame “Balkanski špijun”, gdje na jednom mjestu Ilija Čvorović kaže: “Za Dan bezbjednosti, ako me se sjete, ako ne nikome ništa”. Mene su se sjetili. Ove godine navršavam 50 godina profesionalnog rada u novinarstvu, što je poseban događaj. A od tih 150 godina koliko traje crnogorsko novinarstvo, od izlaska prvog broja “Glasa Crnogorca” do danas, ja sam 50 godina od tog broja proveo u novinarstvu”, sumirao je utiske Gregović.

Osim velikog iskustva koje je sticao u redakciji i na terenu, Gregović je bio predsjednik predsjednik Udruženja novinara Crne Gore, Saveza novinara Srbije i Crne Gore, a objavio je i šest knjiga. Prema njegovim riječima, novinarstvo je i te kako težak posao, ali vrijedi se njime baviti.

“Ja sam negdje još ranije rekao, u jednom od intervju, da je novinarstvo slatko-gorka profesija. Onda tu još ima još varijacija da je to najljepši posao ako se napusti na vrijeme. Ta misao se pripisuje Čerčilu. Kada bih se ponovo rodio, opet bih izabrao novinarstvo kao profesiju”, priznaje on.

Priznaje da medijsku scenu u Crnoj Gori više prati nego što učestvuje u njoj.

“Nikad se više nije pričalo o medijima, a nikad nije bila gora situacija. Ima više razloga za to. Prvo, danas je novinarstvo, nažalost, partijsko-propagandnog karaktera. Danas svaka partija ima i svoj medijski lobi. Zato je scena podijeljena i šarenolika i takva kakva je”, ukazao je Gregović

Kada upoređuje novinarstvo nekad i sad, služi se sportskim žargonom, i govori o dva različita poluvremena.

“U prvom se igrao fudbal istančanih poteza, virtuoznih, dobrih golova. Drugo poluvrijeme je podmetanje, udaranje, vrsika i galama na sve strane, promašaji na sve strane. Tako da najmanje to liči na ono prvo poluvrijeme. Danas bi trebalo da bude prednost tzv. "mobtel novinarstvo". Ja se tu nikad nisam dobro snalazio, što ne znači da je to olakšica za rad. Osnov informacija su portali, kasnije se transponuju vijesti i informacije u pisanim medijima. Imamo jednu šarenu sliku, a u stvari jedno veliko ponavljanje. E sad, ono što je možda najteže danas to je brzina kojom se ne postiže mnogo. Danas su na naslovnim stranama ili poluistine ili neistine”, naveo je doajen crnogorskog novinarstva.

On je ispričao da je u tzv. komunističko vrijeme preko 20 puta bio na sudu kao novinar, ali da nijednom nije bio osuđen. To, uvjeren je Gregović, znači da su argumenti bili na njegovoj strani, iako su ga tužili i komiteti i ostali moćnici.

“To znači da je bilo i pravde, sudovi su uvažavali činjenice.”

Danas je, kako ističe, teško reći šta je tačno u novinama kakva je vijest, kakva je infomacija i šta odražava.

“A najgore od svega je ta trka ko će prije objaviti, makar to bila gola neistina. Nekad je ekskluziva bila zaista dobar događaj za koji se novinar borio. Moja ponajveća zamjerka je slaba pismenost u medijima. Danas imate poplavu jezičkih rogobatnosti, da ne govorim o osnovnim gramatičkim greškama, naročito u pisanom novinarstvu. Desi se isto i u elektronskim medijima. Sagovornik može da griješi, ali voditelj nikako”, jasan je Gregović.

Osvrnuo se i vremena kada je bio prvi urednik eksperimentalne TV Budva.

“Negdje 1987. godine, kada je formiran Grad teatar, proradila je tzv. eksperimentalna TV koja je sa tada skromnim tehničkim sredstvima pokrivala jedan dio grada i pratila predstave sa Citadele. Ja sam mogu reći jedan od prvih saradnika TV Budva, a negdje 1999. smo jedan od najboljih reditelja predratne Jugoslavije, pokojni Milan Bilbija i ja radili tri dokumentarca “Grbalj”, “Paštrovići” i “Brajići” “, prisjetio se.

Doajen crnogorskog novinarstva ima poruku za mlade kolege – prvo i najvažnije je da se posao voli.

“Jedna od zaista najvažnijih stvari je ljubav prema novinarstvu. Ako toga nema, nema ni dobrog posla u toj profesiji. Drugo je da se poštuju profesionalni standardi i etički principi. To su stvari koje obavezuju svakog novinara i svaku redakciju. Poželio bih da mladi budu malo strpljivi, jer imate slučaj da u medijima rade mladi ljudi do prve bolje prilike. Znači, cijeni se više vizuelno, nego ono drugo. To je sa jedne strane dobro, ali je neophodno da je ličnost potpuna. I naravno, materijalni položaj novinara je veoma loš, što naravno destimuliše one koji radi”, zaključio je Gregović.



M.S.