Foto: Privatna arhiva

Utakmice sa odbojkaškom reprezentacijom nekadašnje države zauvijek su obilježili njegovu karijeru i ostavile neizbrisiv trag. Pored neprevazidjene olimpijske medalje Igor je u dresu Jugoslavije osvajao i druge značajne medalje medju kojima su srebrna, bronzana i zlatna medalja na Evropskom prvenstvu 1997., 1999., 2000., kao i srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu 1998. Osim igračkih priznanja, medalja i pehara kojih je bilo puno tokom karijere, godine 2015. dobio je još jedno priznanje za dugogodišnji rad, odlikovan je italijanskom nagradom-Stella d'Italia (italijanska zvijezda) za izuzetan doprinos i razvoj odnosa izmedju Crne Gore i Italije.



Ulazak u svijet odbojke

Njegov put bio je u početku vezan za košarku najviše zbog oca koji je bio košakraš a zatim i košarkaški delegat. Pratio je i išao sa njim da gleda utakmice crnogorske lige i jedva čekao pauzu izmedju dva poluvremena da šutira na koš.

Ljubav prema košarci bila je toliko jaka da je kasnije na Cetinju imao svoj koš na kojem je provodio i po 7-8 sati šutirajući na isti. Ipak nije nastavio sa košarkom nego je svoja sportska interesovanja usmjerio na odbojku, profesori fizičkog vaspitanja su savjetovali da ostane u sportu a Igor je jedini ostao u odbojci i došao do ovih visina, to je sve uradio upornošću, talentom i naravno predispozicijom koju je vremenom nadogradjivao.

Klubska karijera

Klubska karijera ga je vodila iz Budućnosti u Vojvodinu pa opet nazad u Crnu Goru u Budvansku rivijeru, onda se uputio ka inostranstvu, Grčka, Italija, Francuska, Rusija. Kako je imala ambiciozni projekat Budvanska rivijera a to je povratak crnogorskih igrača u klub Igor je iz Vojvodine došao u budvanski klub.

Sa Vojvodinom je osvojio titulu i stekao status legende kluba što je za njega impozantno priznanje, jer su se na toj listi našli igrači koji su sami krem svjetske odbojke. Boravkom u Budvi izborio je Evropu, a zatim je otišao u Grčku gdje je bio srednji bloker sa najviše poena i medju deset najboljih poentera lige. Iako je imao ponude boljih klubova, iz privatnih razloga ostao je u Patri i tako se odužio ljudima koji su ga tamo voljeli.

Finansijska situacija je bila glavni razlog da napušti Grčku i preseli se u Italiju u Rimu. U Italiji je bio u šampionskoj ekipi gdje su izmedju ostalih igrali Vanja Grbić, Braći, Tofoli, sve vrhunska imena svjetske odbojke. Sledeća destinacija iz Italije
bila je Francuska gdje je tražio dobar ugovor i dobi ga. Iako je u Italiji bio cijenjen nije želio da čeka kraj sezone, pravljenje ekipe nego je nastavio u Francuskoj u kojoj je bio treći bloker lige, i pored ponude da ostane zbog finansijske nemoći kluba da ga plate odlučio je da ide dalje, a prva mogućnost koja mu se otvorila bila je Rusija gdje je dobro igrao. Ali i Rusija je bila sudjena Igoru samo jednu sezonu, jer je i pored ponude da ostane, napuštio nakon jedne sezone igranja, jer nije mogao porodicu da vodi sa njim i vratio se u Podgoricu.

U Podgoricu je trenirao i čekao anganžman koji je stigao pozivom ponovo iz Rusije u klub Luč. Sigrači su mu bili kompletna juniorska reprezentacija Rusije koja je bila svjetski šampion u tom uzrastu. Učili su odbojku uz njega a on od njih kako mladi žive i razvijaju se. Imali su lijepu saradnju ali vojnički život koji je vodio dovodio ga je do umora, zasićenosti i tada je rekao sebi "majstore mislim da ti je vrijeme da se vraćaš" i vratio se u Crnoj Gori sa 32 godine.

Sidnej 2000. naljepša stranica bogate karijere

Lijepe emopcije koje vrijeme ne može da izbriše su one iz Sidneja 2000 godine. Jer kad jednom postaneš olimpijski šampion ta titula ti ostaje i nosiš je dok si živ. Ni poslije 23 godine od Sidneja ne blijede uspomene i osjećaj ponosa, zadovoljstva, i sreće zbog toga što je tada napravljeno, uz uspjehe koje su još imali šampioni Evrope i vicešampioni svijeta. Sve titule se nisu uspjele objediniti, iako su po kvalitetu i ostalim parametrima zasluživali ali sport ne bi bio sport da je to tako lako uraditi.
Čudno se kalilo to olimpijsko zlato tadašnje "plave ekipe". Rezultati u grupi nisu najavljivali zlatni epilog s obzirom da su izgubili oba meča od selekcija koje su kasnije savladane u mečevima za medalju. Iako su bili na pragu poraza u četvrfinalu od Holandije digli su se kao feniks iz pepela i smogli snage da savladaju protivnika u pet setova, gdje je sreća pogledala hrabe, a trebalo je i zaslužiti istu a svakako jesu odnosom i radom prema reprezentativnom dresu. Holandija koja se "pregrmjela" u četvrtfinalu dala je samo vjetar u ledja Igoru i saigračima da se razgoropade u završnici turnira i savladaju Italiju a zatim i Rusiju u finalu identičnim rezultatima sa "lakih" 3:0. Treba reći da je rijetkost pobijediti oba meča za medalju bez izgubljenog seta što predstavlja potvrdu kvaliteta i rada.

Vrhusnki igrači a prije svega vrhunski ljudi su sačinjavali tu reprezentaciju. Gradili su sebe i kroz poraze i pobjede, iskristalisali se i dali zadatak da u Sidneju treba da dobiju ono što misle da zaslužuju, a to je olimpijsko zlato koje samo po sebi donosi sportsku besmrtnost koja im je u Australiji pripisana uz imena.



Budućnost za početak i kraj

Gdje je sve počelo tu se i krug završio. Vrativši se u Budućnost bio je vrlo srećan i zadovoljan. Zatekavši Igora Kolakovića koga smatra vrhunskim trenerom današnjice, ostvario je ono u čemu
je vjerovao da može da se ostvari. Ne samo Igor nego i svi igrači iz tog perioda, vrhunski potencijal koji je bio u timu donijeli su Budućnosti dvije titule i tri kupa Crne Gore pritom igravši u Ligi šampiona.

Uloga mu je bila slična onoj u Rusiji u zadnjoij sezoni ali ovdje su bili njegovi, pa mu je bilo lakše u komunikaciji i sa više energije da saradjuje sa njima. Tačku na svoju uspješnu karijeru stavio je 2009. godine kada je vidio da je Budućnost ostavljena na cjedilu što se tiče finansija i organizacije. To je uradio bez neke velike pompe, tiho zatvarajući vrata svlačionice "bacio je
ključ" i rekao dosta je. Kako je sport njegov život prolazio je kroz menadžerske varijante i pomagao drugima da i oni naprave dobre karijere. Ne treba prekidati niz nego treba ostati u ritmu i pripremiti se za ono što vas čeka nakon karijere, a to je Igor i uradio.

S. Maslovar

Izvor: Wikipedia, Antana m, Analitika