Ilustracija, Foto: Pixabay

Živimo u vrijeme u kojem se mnogi ljudi, i mladi i odrasli, trude da se drugima predstave kao originalni, posebni, jedinstveni, drukčiji. Posebno se tinejdžeri trude da se istaknu, budu različiti od vršnjaka i ostave utisak zanimljive, a s tim i privlačne ličnosti. Ma koliko ta težnja bila izražena, ljudski mozak funkcioniše na drugi način: kao mašina za oponašanje drugih.

Veliki dio ovog oponašanja se odvija na nesvjesnoj ravni. Djeca oponašaju svoje roditelje, ali i drugu djecu. Tinejdžeri oponašaju svoje vršnjake, ali i izabrane „idole”. Odrasli ljudi oponašaju druge kako bi bili prihvaćeni ili zauzeli društveni status. Veliki dio socijalnog učenja se odvija kroz nesvjesno oponašanje drugih ljudi.

Uticaj grupe
Kada se neka odrasla osoba preseli iz jedne sredine u drugu, drukčiju sredinu, ona nesvjesno usvaja obrasce ponašanja, oblačenja, izražavanja i govora koji postoje u novoj sredini. Za nekoliko godina ona se „utopi” u novu sredinu tako da ju je teško razlikovati od „starosedjelaca”. Uzrok tome je ljudska potreba da se bude prihvaćen, da se pripada, da se ne bude drukčiji, različit i stran u datom društvenom okruženju. To je u skladu sa latinskom poslovicom: "Kada si u Rimu, čini ono što Rimljani čine".

Postoji više naziva za psihički mehanizam koji je u osnovi oponašanja, kao što su poistovećivanje ili identifikacija, imitacija, učenje po modelu, uzor, kopiranje itd. U osnovi ovog mehanizma jeste čulo vida: ljudi oponašaju ono što vide, ali ne sve nego samo ono što im se sviđa. Na važnost čula vida ukazuju riječi s-viđati, gdje je korijen vid, kao i uzor, gdje korijen zor znači gledati. Na osnovu onoga što se vidi, nastaje želja da se ima ono što drugi ima, da se bude kao drugi, da se ponaša kao drugi.

Sve to čini da je i grupa vršnjaka u kojoj se kreće neki tinejdžer važan faktor u razvoju njegove ličnosti. Tinejdžeri imaju naglašenu potrebu da budu prihvaćeni i da pripadaju grupi, tako da ako pripadnici grupe imaju problematično ponašanje, velika je vjerovatnoća da će i dati tinejdžer početi tako da se ponaša. Isti ovaj mehanizam koji važi za loše društvo, važi i za dobro društvo. Ako je grupa sastavljena od mladih koji se ponašaju na poželjan i pozitivan način, tinejdžer će ih oponašati.

Kada učitelji i profesori raskošnošću svog znanja i svoje ličnosti postignu da su učenicima i studentima uzori, onda će ovi nesvjesno „upijati” ne samo znanje nego i načine ponašanja datih profesora, i truditi se da liče na njih. A kada je na nekoj školi ili fakultetu veći broj takvih nastavnika, tada to postaje najbolja škola.

Mnogi ljudi intuitivno znaju da kada su u kontaktu s ljudima koji im imponuju, koji su im uzori, da se razvijaju kao ličnosti jer osjećaju da se na taj način obogaćuju „preuzimajući” neke pozitivne načine razmišljanja i ponašanja.

Pojava masovnih medija, pogotovo onih vizuelnih, dovela je do jednog novog problema. Dok su ranije ljudi oponašali druge ljude iz stvarnog života, mediji su ponudili nestvarne, iluzorne likove za uzore. To su sa jedne strane stvarne osobe, filmske i muzičke „zvijezde” koje publici nude pažljivo oblikovane imidže i persone, skrivajući brojne aspekte svojih pravih ličnosti i stvarnih života.

Uzori s filma
S druge strane su to potpuno izmišljeni likovi iz filmova i serija. Brojni su oni koji neuspješno pokušavaju da oponašaju filmske likove i da prenesu filmske scenarije u stvarni život.

Oponašanje drugih može postati i svjestan način ličnog rasta i razvoja. Kada je neko uspješan u nečemu, ljudi mu često zavide. Kada vide da je neko s kim se upoređuju uspješniji od njih, zaključuju da su oni u istoj mjeri neuspješni. Umjesto da u tuđem uspjehu vide vlastiti neuspjeh, mogu uspješnu osobu pretvoriti u uzor. To jednostavno znači da vide šta je ta osoba radila da bi postigla uspjeh, i da počnu da rade isto to kako bi ostvarili isti takav uspjeh. U tom smislu možda bi se kolektivna svijest promijenila kada bismo umjesto često korišćenog izraza „zavidan uspjeh”, koristili „uzoran uspjeh”.

Zanimljivo je da iako ljudi svjesno i nesvjesno oponašaju druge, ne vole da njih drugi oponašaju. Povremeno čujemo od neke ženske osobe žalbu da joj neka druga „krade ličnost” jer je imitira u oblačenju, šminkanju i frizuri. To je samo znak da je postala uzor, a da je imitiranje oblik laskanja.

(N1)